KNJIGA BOGATE I RASKOŠNE LJEPOTE
Ljubica Perkman, Miris šumskih jagoda,
Čelinac, 2014
„ Mnogo je toga napisano o pjesniku kao osobi koja se od drugih razlikuje po tome što se njegovo djetinjstvo ne završava, pa stoga tokom čitavog života zadržava u sebi neke odlike djeteta. Česlav Miloš
Alfred Adler tvrdi da rana sjećanja, tj. utisci iz mladosti, su materijal od koga su sazdani stvarni život i životni stil svake osobe, te on ne podliježe nikakvim promjenama: „Uvijek imamo posla sa istim čovjekom i sa istom ličnošću.“
Ljubica Perkman je već dugo prisutna u svijetu umjetnosti riječi, a naročito onoj za djecu. Svoje stavaralaštvo za mlade, ona prevashodno temelji na zavičajnim osnovama, ispisujući svijet svoga djetinjstva, pretačući ga u bogate i raskošne slike ljepote..
Djetinjstvo zauzima glavno mjesto u proznom književnom stvaralaštvu ove književnice. Ono je životno doba kada se bez ičega osjećamo bezbrižno i zaštićeni, doba bogato nadom, i koje ostavlja tragove koji se teško brišu. Događaje i utiske iz toga perioda ona će ispoljiti u svojoj prozi plastičnim živim slikama, povezujući ih sa neprolaznošću predjela. Ta proza vidljivo naginje ka autobigrafskom kao i uticaju tradicionalizma u književnosti. U njenom stvaralaštvu djetinjstvo je bilo vrijeme kada se odrasta i zri, bez vještačkog i bez laži, kada se sve prima kao jedna velika bajka puna radosti, iako je svijet, viđen očima djeteta, u suštini, neistinit svijet.
Potrebu da priča o djetinjstvu, Ljubica Perkman nosi još iz doba kada se na život gledalo srcem. Taj poriv, dubok i zagonetan, podstaknut je, možda, i njenim bogatim dječjim snovima, ali i raskošću prostora odrastanja i nepatvorene prirode, a pogotovo rijeke Vrbanje.
U njenim pričama, prožetim svakodnevnim životom i proživljenim emocijama, posebno se ističe ono što predstavlja univerzalnu vrijednost, što je plemenito i dobro. I kao takve, one ne mogu biti drugo nego iskrene i zanimljive, iako, ponekada, sadrže misli i osjećanja shvatljive i potpuno razumljive tek u zrelom životnom dobu. Ona izvanredno poznaje dječji svijet u koji ponire, pa u njima svako može da prepoznati nešto od svojih snova.
Prožeta osjećajnošću, ona djecu upoznaje sa svojim doživljavanjem i viđenjem svijeta, nastojeći da ih pridobije za dobro pomoću ljubavi. Priče su joj sažete, žive i bogate unutarnjom vatrom i snovima, a snovi su baš ono što svijet djetinjstva, na stranicama njenih knjiga, čini bogatijim i zanimljivijim, pa se one čitaju sa oduševljenjem i tajanstvenom odanošću.
Sve što mu je potrebno za pisanje za djecu i osvajanje novih prostora ljepote, ona nalazi i crpi iz vremena vlastitog djetinjstva i iskustva zrelih godina. Tamo se ona uvijek vraća kada počinje da piše knjigu za najmlađe i nalazi nepresušne izvore tema i bogatstvo raznolikih motiva za ostvarenje uvijek novog i svježeg šarenog svijeta djetinjstva u kome se da jasno prepoznati i njena neprikrivena ličnost.
Zbirka pripovjedaka „Miris šumskih jagoda“ Ljubice Perkman, je toplo i iskreno štivo, koje čitaoca ne ostavlja nimalo ravnodušnim. U tim njenim kratkim pričama, uglavnom zavičajnog karaktera, on nalazi više od očekivanog. Čitajući ih, stiče utisak da se priče autorici prosto izlivaju iz duše, ali o tome o čemu piše, ona i promišlja. Ljubica Perkman ne izmišlja, već piše o onome što je vidjela, što se stvarno dogodilo i što je doživjela. Piše iskreno, pošteno i otvoreno. To što se dešava junacima njenih pripovjedaka dešava se i mnogim drugima. Čitalac u tome može da prepozna ponešto iz svog vlastitog iskustva. Lako teži da istakne ljepotu života, u interesu istine, ne može da zatvara oči ni pred onim ružnim i rđavim što svakodnevno prati život, jer nije mali broj loših ljudi i njihovih ružnih postupaka na ovome svijetu. Stoga ono što je lijepo i dobro u čovjeku jače svijetli.
Ljubica Perkman piše čisto, racionalno i razborito. Zna da odabere ono najkarakterističnije što će u čitaočevoj svijesti stvoriti raskošnu i bogatu sliku: „Jesen je dvorištem prosula šareno lišće, polako se približavala pjesma svatova. Kroz prozorčić stare kuće Mila je vidjela mnoštvo ljudi, razgovarali su glasno, pjesma se orila uz zdravice, flaša s rakijom išla je od ruke do ruke, nazdravljali su…“
Istina, njeno pisanje je ponekada ogoljeno i naturalno, ali je u svojoj jednostavnosti opet lijepo i duboko. Ona posmatra ljude i događaje sa jedne značajne vremenske i prostorne distance i tako može da ih sagleda u svoj njihovoj cjelovitosti i objektivnosti. Karaktere i postupke ljudi svoga zavičaja može da upoređuje i ocjenjuje evropskim mjerilima, tj.mjerilima sredine u kojoj sada živi i radi.
U pripovjeci „Svadba“ piše o patrijarhalnom običaju u svome zavičaju, o braći koji udaju djevojku—sestru, mimo njene volje, to jest gaženju njenih snova i nadanja pa i prava da se opredjeljuje vođena vlastitim osjećanjima i željama, a ne egzistencijalnim interesom. Zadivljuje njen racionalni opis ne samo glavne junakinje pripovjetke, nego i cijele porodice:
„U tom selu rođena je Mila i odrastala zajedno sa sestrama. Bila je visoka, lijepa, dugih crnih pletenica. U dubini njenih očiju ogledalo se zelenilo šume i okolnih brada. Milin otac je bio Knez, poznat na daleko, pametan, vrijedan i bogat. Imao je veliko imanje i mnogo stoke. Posjedovao i mlin na potoku u kojem su i susjedi mljeli pšenicu. Kad je službeno odlazio da pomaže ljudima u sređivanju dokumenata u opštini, elegantno obučen, s crnim šeširom je prolazio kroz selo na bijelom konju.“
U pripovjetci „Učitelj“ čehovski je, kroz jedan događaj, dat portret balkanskog pedagoga, čiji se grubi postupak zauvijek neprijatno urezanu u dječje duše“, jer kao se kaže u pripovjetci „Na pijaci“: Djetinjstvo utiskuje štembilj u život svakog čovjeka“.
Mnogo štošta dobrog ima u ovoj pripovjeci tako se za pričanje Miline jetrve Stojane, kaže: „…riječi su padale ko kapi kiše“. Istu tematiku obrađuje i u pripovjeci „Orkan“, samo što tu Mirko, koga otac želi da oženi mimo njegove volje da bi proširio imanje, pruža otpor.
Opisi prirode Ljubice Perkman su izvanredni. Slikarski precizno ona zna da zapaža najkarakterističnije detalje i tako gradi vrlo bogate slike, kao, recimo, u pripovjeci „Ne može svako biti srećan“: „Iznenadno popodnevno nevrijeme tanjilo je svoje kandže udarajući po krovovima, prozorima i granama. Samo je još bura premetala valove, dok su zadnji oblaci bježali prema otocima. Zrakom se rasprskavao miris rascvalih oliandera. Ceste grada Rijeke bile su se prazne, samo se u kafanama čula muzika…“
U ovoj knjizi, u kojoj se pretežno priče za djecu, nije se mogao moglo prijeći ni preko teme rata („Tikvenjača“, „Riba u travi“). U samo nekoliko rečenica autorica zna da izrazi njegovu osnovnu karakteristiku: „Rat je kao orkan zahvatio predjele Bosne i Hercegovine, žestok, prljav, neshvatljiv. Mržnja je sipala iz neba, prostirala se selima i gradovima, kao neka epidemija. Sarajevo je drhtalo od bombardovanja, zemlja se tresla, gorjela u plamenu raketa.“
Ipak, glavna tema ove književnice je djetinjstvo, njegova ljepša strana, priroda i njena neiscrpna ljepota i radost srećnih trenutaka u porodici, a naročito dječja ljubav prema majci i njenoj žrtvi za njih i porodicu. Tu je i ljubav prema učenju i školi: „Maja je voljela školu i radovala se svakom novom jutru u svom razredu („Maja“). Međutim, pravi istinski život obiluje i svim onim suprotnim. Kada se završi škola i prođu lijepi dani djetinjstva, bilo je nemoguće se zaposliti o čemu piše u više pripovjedaka („Jedina želja, „Odlazak u Njemačku“). Perkmanova piše mudro, razložno, vrlo često i duboko umno: „Posao na polju i oko kuće činio ga je bogatim“ („Jedan zimski dan“).
Ova knjiga od 17 kratkih priča prožeta je su dubokim osjećanjem nostalgije za nepovratnim vremenima čistote, bezazlenosti i ljepote- što djetinjstvo najčešće nudi. U njoj, kako bi to rekao Herman Broh, tonovi podrhtavaju od zavičajne čežnje, a u kojoj se osjeća i ljupka potreba za sjećanjem i pjesničkim uobličavanjem tih sjećanja. Družeći se sa djecom čovjek ostaje uvijek mlad, a djeci je to prilika da usvoje neka iskustva od odraslih.
Ljubica Perkman ima živo pero ispod koga se osjeti žubor istinskog života. Jedna od najvećih vrijednosti njenih priča je racionalno i razumno promišljanj o životu- čudu koje traje tek trenutak. Pripovjetke joj veoma ubjedljivo dočaravaju vrtlog životnih zbivanja određenog prostora i doba.
Jednostavnom, ali dinamičnom i slikovitom rečenicom, ona piše o malim, sitnim stvarima, svjesna da je baš te male stvari vrijedno poštivati. Dobro joj je poznata mudrost, da se ono što je važno ne vidi, i baš to nevidljivo je ono što on i želi da predoči čitaocima.
Engleskinja Meri En Šafer, u svojoj jedinoj knjizi koju je napisala, veli: „Što pisac manje kaže, veću ljepotu stvara“, a Perkmanova, pišući ove svoje pripovijetke, kao da se doslovno držao te maksime, pa piše eliptično, izvorno, jednostavno i direktno.
U svom pisanju autorica pokazuje spretnost u stvaranju kratke i zgusnute priče iz savremenog društvenog života koja se odlikuje plastičnošću, dramatskom dikcijom i lapidarnošću izraza, a pored toga i neobičnom živošću, priče nastale su iz snažne unutrašnje potrebe.
Njeno pričanje je pretežno narativne prirode, bez mnogo psihologiziranja, ali sa širokom spoznajom života i novih doživljaja, pa joj pripovijetke čine neku vrstu prelaza iz narodne u pravu umjetničku prozu.
Ovom zbirkom ona osvjetljava jedan novi tematski prostor u životu Bosne, uglavnom, čelinački u kome dobro poznaje život i svijet o kojem piše i nad čijom sudbinom razmišlja, ali ga nimalo ne idealizira . Njome se jedna mala sredina izdiže iznad običnosti.
Moglo bi se reći da je autorica vezana za tradiciju i da upravo u slikama zavičaja i likovima uzetim iz naroda, koristi svoje oštro posmatračko oko da bi vidjela ispod površine.
U cjelini viđeno, pripovijetke su joj snažne, dramatične, eruptivne, emotivne i kratkog daha. Pripovijedanje joj je glatko, zanimljivo i ubjedljivo, a stil veoma tečan, fabula uvijek zanimljiva sa vješto ukomponovanim autobiografskim podacima. Posebna vrijednosti ove proze je jezik: bogat svježinom i jedrinom, kao i iskreno iznošenje osjećanja.
Kako je svaka knjiga mogući izvor duhovnog užitka, to bi se moglo kazati i za ovu, prožetu savršenim osjećanjem mjere i nenametljivosti. Pisana je s ljubavlju, sviješću i erudicijom, što je zahtijevalo mučno pronicanje u svakodnevni život. Odlikuje se finim zapažanjima, bogatstvom i elegancijom izraza, a uz to i svježinom i ljepotom biranog izraza.
Napisana sa osjećanjem odgovornosti, sa ukusom i lakoćom, te se čita sa zadovoljstvom. Česlav Miloš je imao običaj kazati: „Ja sam čitao mnoge knjige ali im ne vjerujem“, ali ovoj knjizi, rekli bismo, pouzdano se može vjerovati.
Vrijeme prosuđuje svako ljudsko djelo, ali čini će knjiga „Miris šumskih jagoda“ Ljubice Perkman, kako vrijeme bude prolazilo, dobijati na značaju.
Profesor Momčilo Spasojević